PREŽIVJELA JE EKSPLOZIJU U BEJRUTU, A SADA CIJELI SVIJET ČITA NJENE RIJEČI: “Kada se sve zatreslo bila sam…”

Dopisnica New York Timesa iz Bejruta Vivian Yee svojoj redakciji nije uspjela poslati izvještaj o silovitim eksplozijama u libanonskom glavnom gradu u minutama nakon što su se one dogodile. Naime, i ona sama je bila jedna od žrtava detonacija koje su oštetile dobar dio ovog bliskoistočnog velegrada, u kojem ona živi protekle dvije godine.

Nakon nekoliko sati općeg meteža i neizvjesnosti, tijekom kojih njezin redakcija s njemoj nije uspijevala ni stupiti u kontakt, napisala je osobnu priču o danu kakav ni Bejrut, koji je prošao kroz izuzetno mnogo teških situacija, ne pamti, a koji ni ona sasvim sigurno nikada neće zaboraviti.

Naslovila ju je “Bila sam oblivena krvlju i ošamučena. Neznanci iz Bejruta ponašali su se kao da smo prijatelji”, a prenosimo je u nastavku.

Baš sam krenula pogledati video koji mi je prijateljica poslala u utorak poslijepodne uz poruku “izgleda da luka gori” kad mi se cijela zgrada protresla, kao da ju je nešto prestravilo, nakon najdubljeg praska koji sam ikada čula. Uznemireno i naivno otrčala sam odmah do prozora, a zatim i natrag za radni stol da provjerim ima li kakvih vijesti.

Zatim je uslijedio mnogo veći prasak, ali ovog puta se činilo kao da sam njegov zvuk rasplinjuje. Komadići razbijenog stakla razletjeli su se posvuda Bez ikakvog razmišljanja sakrila sam se pod radni stol.

Kada se činilo da se zemlja uz veliku škripu konačno prestala otvarati, u prvi mah nisam vidjela ništa odk rvi koja mi je liptala niz lice. Nakon što sam isplakala krv, pokušala sam baciti pogled na svoj stan koji se u hipu pretvorio u ruinu. Žuta ulazna vrata su bila odbačena na sred kuhinjskog stola. Nisam mogla naći ni putovnicu, a kamoli neke sipele s malo debljim potplatom.

Kasnije, jedna mi je Bejrućanka ispričala kako su ljudi njezine generacije, odrasli tijekom 15-godišnjeg građanskog rata u Libanonu, odmah nakon prve detonacije instinktivno otrčali na svoje hodnike kako bi pobjegli od stakla za koje su znali da će se razbiti.

Ja nisam tako dobro utrenirana, ali Libanonci koji su mi pomogli da satima koji su uslijedili pokazali su mirnoću koja dira u src,e a koja je posljedica činjenice da su već prošli kroz mnogo katastrofa. Gotovo svi oi su za mene bili potpuni neznanci, ali baš svaki od njih ponašao se prema meni kao da smo prijatelji.

POPULARNO  NESVAKIDAŠNJI PRIZOR: Policajac fotografisao tijela poginulih Kobija i Điđi pa se hvalio, a evo ŠTA GA ČEKA NAKON TOGA!

Kad sam sišla u prizemlje, nastojeći izbjeći ogroman razbijeni prozor koji se opasno nakrivio na stubište, moj kvart, inače pun predivne arhitekture starog Bejruta, izgledao je kao s fotografije nekog od ratova koje sam pratila izdaleka. Kao usta bez ijednog zuba.

Netko je naišao na motoru, i vidjevši moje krvavo lice, povezao me. Kad nismo mogli više prići bliže bolnici jer su nam put blokirale hrpe automobila i razbijenog stakla, sišla sam s motora i nastavila pješice.

Činilo se da je svatko koga bih ugledala ili krvario iz otovrenih rana ili je bi osav u improvizovanim zavojima. Svi osim jedne skockane žene u topu otkrivenih leđa koja je šetala psića na uzici. A samo sat vremena prije, svi smo bili šetali pse, provjeravali email ili kupovali namirnice. Samo sat vremena ranije, nije bilo krvi.

Kad asm došla pred bolnicu, zatekla sam starije pacijente kako ošamućeni sjede u invalidskim kolicima priključeni na infuziju. Jedna je žena ležala na tlu točno pred ulazom u razoreni hitni tarkt, bila je sva crvena, jedva se micala. Bilo mi je jasno, da ne primaju nove pacijente, ponajmanje nekoga tko je, u usporedbi s ovim ljudima, imao sreće kao ja.

Uočio me neki Youssef, posjeo me i počeo mi čistiti i prematati lice. Kad se uvjerio da mogu dalje sama, otišao je, a ja sam odlutala dalje, nastojeći se sjetiti u koju bih drugu bolnicu mogla pokušati otići.

U to sam naletjela na prijatleja, moj prijatelja, kojega sam prije toga vidjela tek nekoliko puta, a on mi je previo ostale rane. Posjekotine mi je dezinficirao libanonskim nacionalnim pićem arakom, žesticom s okusom anisa.

Njegov cimer je za to vrijeme, dok sam im ja ručnike mrljala vlastitom krvlju, čistio terasu njihova stana. Ne mogu se sabrati ako nije čisto, pojasnio je.

Do tog trenutka nisam imala ni najmanjeg pojma što se uopće moglo dogoditi u Bejrutu. Netko je pričao da je u luci eksplodirao vatromet. Tek kasnije su libanonski dužnosnici potvrdili da je na mjesto eksplozija bila uskladištena ogromna količina eksplozivnih tvari zaplijenjenih prije nekoliko godina.

Please follow and like us: